u zivotu treba valjda biti toliko jak i hladan da bi uspjeo , da ja jednostavno ja mogu samo propasti.
tako sam slaba i krhka kao pozutjeli list na vec lomljivim granama u jakim burama...
tako sam topla da me ova hladnoca zivota polako ubija
Ja ne znam dali cu uspjeti zivjeti u ovakom zivotu bojim se i vec sam umorna os svega.
zasto je sve tako konplikovano zamrseno ,protkano problemima, protkano bolom, zasto je sve tako sumorno sa nijansama providne srece...???koja blijedi???
mozda je to tako samo meni , a mozda je to bit zivota sviju ljudi ili se ja varam....
mozda treba prkositi zivotu, i svim onih hladnim ljudima, mozda trebam traziti one slicne meni
trebam samo visoko podignuti glavu i krenuti dalje traziti svoje svjetlo na kraju tunela
vjerovati da ce srcea pokucati i na moja vrata
ili se varam
Nema komentara:
Objavi komentar